Slika usluga

Specijalistički preventivni pregledi

Neurološki i psihijatrijski pregledi

Moždani udar

Cerebrovaskularne bolesti, od kojih je najznačajniji moždani udar predstavljaju treći najvažniji uzrok pobolijevanja i smrtnosti te vodeći uzrok invaliditeta u svijetu i kod nas. Procjenjuje se da čak 46% slučajeva moždanog udara nastaje u produktivnoj dobi opće populacije između 45. i 59. godine života. Vrijeme potrebno za rehabilitaciju nakon preboljelog moždanog udara ovisi o njegovoj težini. Dvije trećine bolesnika preživjelih nakon moždanog udara oporavi se do manje ili veće samostalnosti, a trećina je trajno onesposobljena za samostalan život i ovisi o tuđoj pomoći. Ako se bolesnik i oporavi dovoljno da bude radno sposoban, bez provođenja preventivnih mjera povećava se rizik od ponovnog moždanog udara koji može biti i fatalan.

Da bi uredno funkcionirale, moždane stanice trebaju stalnu i dostatnu opskrbu krvlju koja im donosi kisik i ostale hranjive sastojke. Ako se opskrba moždanih stanica krvlju potpuno prekine, čak i na kratko vrijeme, one umiru.

Mozak opskrbljuju četiri velike žile koje izlaze iz gornjeg dijela aorte, najveće krvne žile koja odvodi krv iz srca: desna i lijeva zajednička karotidna arterija, smještene s prednje strane vrata te desna i lijeva vertebralna arterija koje su smještene na vratu straga i u svom toku prolaze kroz koštani kanal kralježnice. Prve dvije žile se granaju na vanjske karotidne aterije koje opskrbljuju krvlju lice i glavu i unutarnje karotidne arterije koje opskrbljuju krvlju prednje dvije trećine mozga te na bazi mozga tvore prsten u koji ulaze i stražnje žile, tzv. vertebralne arterije, a međusobno su povezane malim komunikantnim arterijama što osigurava stalnu opskrbu mozga krvlju. Arterije se granaju na sve manje žilice tankih stjenki koje nazivamo kapilarama. Kapilarama hranjivi sastojci iz krvi dolaze do milijuna sitnih moždanih stanica.

Do poremećaja u opskrbi mozga krvlju dolazi iz više razloga, što može rezultirati različitim oštećenjima od kojih je najteži moždani udar .

Jedan od najčešćih uzroka je začepljenje krvne žile ugruškom krvi kojega nazivamo tromb - tromboza moždane arterije - a nastaje u arteriji oštećenoj aterosklerozom. Rezultat je ishemični moždani udar. Ugrušak može nastati i na zidu same arterije, najčešće na račvištima ili pak u srčanim šupljinama. Ugrušak koji se odlijepi od stjenke krvne žile ili nastane uslijed različitih nepravilnosti u radu srca nazivamo embolusom. Krvna struja ga nosi u krajnje žilice gdje dolazi do njihovog potpunog začepljenja, što je drugi način nastanka moždanog udara koji nazivamo moždana embolija. Moždani udar može nastati i kada bolesna arterija istanjenog zida prsne, a krv se izlije u moždano tkivo pa takvu vrstu moždanog udara nazivamo moždano krvarenje. Nakon prsnuća proširenja krvne žile nastalog zbog prirođene promjene u razvoju stjenke krvne žile (aneurizma) nastaje moždani udar uzrokovan moždanim krvarenjem koje nazivamo subarahnoidalnim krvarenjem. Ukoliko je došlo samo do prolaznih smetnji moždane cirkulacije koje nisu rezultirale trajnim neurološkim deficitom i koji se povlači unutar najdulje 24 sata, a najčešće za nekoliko minuta, govorimo o tranzitornim ishemijskim atakama.

Najčešći simptomi moždanog udara su:

  • utrnulost, slabost ili oduzetost ruke, lica, noge, osobito ako je zahvaćena samo jedna strana tijela;
  • poremećaj govora (otežano izgovaranje, frfljanje, pogrešno razumijevanje);
  • gubitak ravnoteže i/ili koordinacije, kada su kombinirani s drugim upozoravajućim znakovima;
  • omaglica ili vrtoglavica, nesigurnost pri hodu ili iznenadni padovi, zajedno s drugim simptomima;
  • naglo zamagljenje ili gubitka vida, osobito na jednom oku;
  • nagla, jaka glavobolja, bez jasnog uzroka, osobito ako je praćena povraćanjem;
  • naglo nastao poremećaj stanja svijesti.

Faktori rizika za nastanak moždanog udara:

Na koje se ne može utjecati

  • dob
  • spol
  • rasa
  • nasljeđe
  • moždani udar u obiteljskoj anamnezi
  • podatak o prethodnom moždanom udaru i/ili prethodnim tranzitornim ishemijskim atakama

Na koje se može utjecati:

Povezani sa stilom/načinom života:

  • pušenje
  • alkohol
  • zlouporaba droga
  • tjelesna neaktivnost i gojaznost
  • nezdrava prehrana
  • stres
  • uporaba oralnih kontraceptiva

Bolesti i bolesna stanja:

  • hipertenzija - povišen krvni tla
  • srčane bolesti - fibrilacija atrija i ostale srčane aritmije, bolesti srčanih zalistaka, kardiomiopatija, opsežni infarkt miokarda, endokarditis, aneurizma srca, otvoren foramen ovale, hipertrofija lijeve klijetke
  • tranzitorne ishemijske atake
  • značajna stenoza karotidnih arterija (stenoza > 75% lumena)
  • povišeni kolesterol
  • šećerna bolest
  • hiperhomocistinemija
  • hiperkoagulabilnost (povećana sklonost zgrušavanju krvi)
  • povišen hematokrit i stanja hiperviskoznosti krvi
  • vaskulitisi

Postoji mnoštvo dokaza da su razne okolnosti, stanja, ponašanja, životne navike i bolesti značajno povezane s učestalošću (incidencijom - brojem novooboljelih među određenom populacijom u godini dana) moždanog udara te se stoga nazivaju čimbenici rizika za nastanak cerebrovaskularnih bolesti tj. moždanog udara kao najznačajnijeg.

U prevenciji moždanog udara važnu ulogu igraju razne dijagnostičke metode. One mogu na vrijeme ukazati na početne promjene u organizmu koje su još reverzibilne, a pravilnim izborom liječenja i preventivnih mjera mogu se spriječiti ozbiljne i trajne posljedice.

Kada postoji sumnja na promjene u krvnim žilama koje opskrbljuju mozak potrebno je napraviti dopler-ultrazvučnu pretragu koja brzo, bezbolno i, što je najvažnije, pouzdano daje uvid u unutrašnjost krvnih žila, smjer i brzinu cirkulacije krvi, odnosno pokazuje eventualno postojanje aterosklerotskih plakova i suženje žil. Pregledom žila u vratu ekstrakranijskim kolor doplerom karotidnih i vertebralnih arterija i unutar mozga transkranijskim doplerom Willisovog kruga i VB sliva, dobivamo jasnu sliku zbivanja u moždanim krvnim žilama, što nam omogućava da se odredi plan terapije.

Kompjutorizirana tomografija (CT) i magnetska rezonanca (MRI) mozga daju nam detaljan uvid u stanje moždanog tkiva, otkrivaju stare i nove promjene te mogući način njihovog nastanka, a i od velike su nam koristi za određivanje daljnjih preventivnih i terapijskih postupaka.

Glavobolja

Glavobolja je jedan je od najčešćih simptoma s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu, ali vrlo često i popratni simptom mnogih bolesti. Iako je glavobolja veoma čest simptom i čini se da se u svakog čovjeka javi barem jednom tokom života, srećom većina njih nije znak neke opasne bolesti, nego je 90% simptom blagog poremećaja koji se može relativno lahko ukloniti. Najčešća se javlja u dobi između 25 i 65 godina života, češće u žena, u urbanoj populaciji i populaciji razvijenog svijeta te u osoba čije zanimanje zahtijeva boravak u zatvorenim prostorijama sa sjedenjem, psihičkim naporom i pojačanom koncentracijom.

Migrena je dobroćudna, ponavljajuća, pulsirajuća bol polovice glave, javlja se periodično i od nje pati 8-20% stanovništva. Uz prehranu se kao važni faktori u nastanku migrene navode i stres, umor, način življenja, hormoni te meteorološki uvjeti.

U području lica i glave javljaju se i neuralgični bolovi tzv. neuralgije odnosno bolovi uzrokovani iritacijom u području živca koji je odgovoran za prijenos podražaja u tom području. Obično su te neuralgije uzrokovane virusnom upalom, različitim toksičnim poremećajima, a koji puta se pravi uzrok niti ne može ustanoviti. Bolovi su vrlo jaki, javljaju se u napadajima, uvijek na istom mjestu, a liječenje je uporno i dugotrajno.

Smetnje moždane cirkulacije čest su uzrok glavobolje, a mogu biti povezane i s degenerativnim promjenama vratne kralježnice. I kod moždanog udara ,rupture aneurizme , meningitisa glavobolja može biti prvi znak bolesti, no tada se javlja naglo i uvijek je praćena i drugim neurološkim simptomima.

Glavobolje mogu biti povezane s ranijom povredom tj. traumom glave pa tada govorimo o posttraumatskim glavoboljama.

Glavobolje tenzijskog tipa posljedica su stresa i načina života, a zbog čega dolazi do napetosti mišića i bolova. Ponekad uzrok glavobolje mogu biti metabolički poremećaji ili glavobolja može biti posljedica uzimanja nekih supstancija, lijekova ili prestankom njihova uzimanja.

Tumori mozga, dobroćudni ili zloćudni, mogu uzrokovati glavobolje.

Glavobolja može biti i prateći simptom poremećaja u organima koji su smješteni u glavi uključujući poremećaje vida, bolesti uha, grla i nosa te problemi sa zubima i desnima.

Obzirom na vrstu i bezbroj uzroka, liječenje glavobolje se razlikuje od slučaja do slučaja. U svakom slučaju prvenstveno je potrebno, ako je ikako moguće, ustanoviti uzrok i otkloniti ga. Najčešće pomažu različiti lijekovi protiv bolova, promjena načina života, psihoterapija ili psihofarmaci, fizikalna terapija, lijekovi protiv upale. Ukoliko je uzrok glavobolje specifično neurološke prirode, liječenje je u domeni neurologa i također ovisi o vrsti i uzrok. Osim lijekova protiv bolova, od koristi mogu biti i sedativi, lijekovi za opuštanje mišića, lijekovi koji smanjuju moždanu oteklinu, antiepileptici, lijekovi koji djeluju na krvni tlak ili različiti lijekovi koji djeluju na moždanu cirkulaciju.

Vrtoglavica

Vrtoglavica je neodređen izraz koji bolesnici upotrebljavaju kako bi opisali nekoliko potpuno različitih subjektivnih stanja. Stoga je nužno dobiti detaljan opis bolesnikova subjektivnog doživljaja, a ne samo riječima "vrti mi se".

Vrtoglavice mogu biti centralnog (oštećenja različitih moždanih struktura) ili perifernog (oštećenje struktura unutarnjeg uha) porijekla. Kod perifernih oštećenja, uz vrtoglavicu su češće prisutni gubitak sluha, mučnina, povraćanje, znojenje i specifičan neurološki znak - nistagmus (nevoljni trzajevi očne jabučice u određenom smjeru), koji je pokazatelj poremećene funkcije centra za ravnotežu u unutarnjem uhu. Ovisno o mjestu oštećenja, brzina i smjer nevoljnih trzaja očnih jabučica su različiti. Obično postoje i drugi neurološki znaci i ispadi.

Vrtoglavica se može podijeliti u četiri kategorije:

  • Vertigo- Osjećaj vrtoglavice može se opisati kao okretanje, vrtnja oko osi, ljuljanje ili naginjanje, što je često praćeno mučninom, povraćanjem, osječajem straha, neravnoteže i nistagmusa sa ili bez zamagljenja vida. 
    • Sinkope ili presinkope - Podrazumijevaju osjećaj neposrednjog gubitka svijesti ili nesvjestice. Često su praćene neugodnim osjećanjem, mučninom, strahom i prolaznim obostranim gubitkom vida. Do sinkope dolazi kad opskrba mozga krvlju padne ispod razine potrebne za dostatnu opskrbu kisikom i glukozom. 
    • Poremećaj ravnoteže - Osjećaj neravnoteže, nesigurnosti ili "pijanstva" bez vrtoglavice. Bolesnici s poremećajem sustava za održavanje ravnoteže u unutarnjem uhu (vestibularnog), osjetnog, tj. dodirnog (proprioceptivnog), onog u malom mozgu (cerebelarnog), kao i onog koji je odgovoran za nevoljne pokrete (vidni ili ekstrapiramidalni), često će opisivati svoj osjećaj neravnoteže kao vrtoglavicu.

  • Neodređena vrtoglavicajavlja se u bolesnika s emocionalnim smetnjama, a nastaje kao posljedica ubrzanog disanja (hiperventilacije). Obično je riječ o laganoj ošamućenosti, omaglici ili strahu od padanja, što se razlikuje od prethodno opisane vrtoglavice, presinkope ili neravnoteže. Svi oblici vrtoglavice u znatnoj mjeri mogu izazvati bolesnikovu tjeskobu.

Obrada bolesnika s vrtoglavicom zahtijeva poznavanje međudjelovanja vestibularnog sustava (centra za ravnotežu u unutarnjem uhu) s okulomotornim (motorikom očiju), slušnim i spinocerebelarnim sustavima (putevima koji vode iz kralježnične moždine u mali mozak). Stoga se bolesnici s vrtoglavicom obrađuju neurološki, internistički, tj. kardiološki te kod otorinolaringologa i oftalmologa.

U slučaju jakih vrtoglavica, praćenih mučninom i povraćanjem, potrebna je simptomatska terapija koja se sastoji od nadoknade tekućine na usta ili u infuziji, primjenom lijekova protiv mučnine i za smirenje.

Ako je riječ o perifernom uzroku, najčešće nije potrebna druga terapija, osim u slučajevima infektivnog uzroka kad se daju i antibiotici.

Kod središnjih uzroka vrtoglavice najčešće je riječ o infarktu, tj. moždanom udaru u području moždanog debla ili maloga mozga, pa se u tom slučaju u načelu provodi terapija prema postavkama liječenja moždanog udara. Kod demijelinizacijskih bolesti primjenjuje se za njih specifična terapija, a kod tumora terapija je operativna.

Depresija i anksiozni poremećaji

Svi ponekad osjećamo da smo neraspoloženi, napeti ili uplašeni. Gubitak voljene osobe, gubitak posla, prolazak kroz razvod i druge teške životne situacije učine da se osjećamo tužni, usamljeni, uplašeni, nervozni ili anksiozni. Ovi osjećaji predstavljaju normalan odgovor na životne stresore. Ali neke osobe doživljavaju takva osjećanja svakodnevno ili gotovo svaki dan bez jasnog razloga. Postojeća osjećanja ih ometaju u svakodnevnom funkcionisanju. Za te osobe možemo predpostaviti da pate od depresije, anksioznog poremećaja ili obadva poremećaja u isto vrijeme. Kod polovina osoba kod kojih se ustanovi depresija, u isto vrijeme se dijagnosticira jedan od anksioznih poremećaja. Dobra vijest je da se oba ova mentalna poremećaja mogu uspješno liječiti. 
Depresija i anksiozni poremećaji su najčešći mentalni poremećaji. Jedna od pet osoba koje sretnemo tokom dana, u jednom periodu svog života je patila od depresije. 20% odraslog stanovništa na svijetu ispolji simptome nekog od anksioznih poremećaja u toku jedne godine.

Šta je depresija?

Za razliku od prolaznih faza tuge i žalosti, depresija je stanje dugotrajnog, preplavljujućeg osjećaja očaja, bespomoćnosti, usamljenosti ili fizičke boli. Depresivne osobe mogu imati problem koncentracije i znatno otežano opšte funkcionisanje. Povremeno se javljaju misli o smrti. Depresija je ozbiljan mentalni poremećaj koji zahtijeva što raniji profesionalni tretman da bi se osoba osjećala bolje. 40% osoba koje izvrše samoubistvo su prethodno patile od depresije. Prepoznajemo više oblika depresije a najčešći su veliki depresivni poremećaj (koji se javlja u epizodama) te distimija (perzistentni poremećaj raspoloženja).

Šta je anksiozni poremećaj?

Osoba koja pati od anksioznog poremećaja doživljava strah, paniku ili anksioznost u situacijama u kojima se većina ljudi ne bi osjećala ugroženo ili uplašeno. Strah predstavalja emotivni i fizički odgovor na prepoznatu prijetnju iz okoline (npr. pas), dok anksioznost predstavlja neprijatno emotivno stanje u kojem prijetnja iz okoline ne postoji ali osoba predpostavlja situaciju koju neće moži kontrolisati ili izbjeći. Osoba može doživjeti iznenadne napade anksioznosti ili panike bez jasnog uzroka, a živi u stalnoj brizi i anksioznosti. Za ove osobe, osjećaj opasnosti nikada ne prolazi. Ako se anksiozni poremećaji ne liječe, mogu spriječiti osobu u obavljanju posla, održavanju relacija sa drugim ljudima ili čak izlasku iz kuće. Anksiozni poremećaji uključuju: panični poremećaj, opsesivno kompulzivni poremećaj, post traumatski stresni poremećaj, specifične i socijalnu fobiju te generalizirani anksiozni poremećaj.

Šta uzrokuje depresiju i anksiozne poremećaje?

Smatra se da depresija i anksiozni poremećaji nastaju kao rezultat djelovanja više različitih faktora: stresni životni događaji, izmijenjen nivo neurotransmitera u mozgu, češće pojavljivanje ovih mentalnih poremećaja u nekim porodicama. Žene češće oboljevaju od depresije i anksioznih poremećaja u poređenju sa muškarcima. Različite fizičke bolesti mogu biti popraćene pojavom ova dva mentalna poremećaja (poremećena funkcija štitne žlijezde, srčani udar, moždani udar, karcinom, multipla skleroza).

Dijagnostičke metode

Dijagnoza mentalnih poremećaja se znatno razlikuje od dijagnostičkih procesa fizičkih oboljenja, budući da nema egzaktnih testova koji će omogućiti apsolutnu dijagnozu (kao npr. laboratorijski test). Umjesto toga, psihijatar kroz razgovor kompletira istoriju simptoma i psihološku evaluaciju, te ustanovi prisustvo ili odsusutvo pojedinih simptoma, dijagnosticira mentalni poremećaj te daje preporuku za liječenje.

Liječenje depresije i anksioznih poremećaja

Postoji više vrsta depresije i anksioznih poremećaja sa vrlo različitim simptomima. Zbog toga je važno da osoba koja pati od depresije ili anksioznog poremećaja, potraži pomoć psihijatra što ranije jer će ljekar odrediti tačnu dijagnozu i odgovarajuću terapiju. Dvije su osnovne vrste terapije:
Medikamentni tretman uključuje upotrebu odgovarajućih lijekova: antidepresiva i anksiolitika, a prema potrebi hipnotika ili antipsihotika. Za antidepresive je specifično da se koriste i u tretmanu depresije i anksioznih poremećaja. Za ovu grupu lijekova je potreban period od najmanje tri do četiri sedmice da bi se postigao terapijski efekat. Zato je važno da se nastave uzimati dovoljno dugo dok ne počnu djelovati.

Za osobu koja pati od depresije, anksioznih poremećaja ili je u situaciji stresa, važno je razgovarati o svojim osjećanjima, strahovima i mislima. U te svrhe se pruža psihoterapijski tretman. Ovisno o jačini ispoljenih simptoma, psihoterapija se može koristiti u kombinaciji sa lijekovima ili samostalno. Kognitivno bihejvioralna terapija pomaže osobama da promijene stil razmišljanja i ponašanja koji mogu doprinijeti depresiji i ankioznosti.

Antistresni program:

Program je namijenjen svima koji žele osvijestiti vlastite obrasce ponašanja, shvatiti važnost psihološke prevencije, stresnih reakcija i potaknuti  na usvajanje efikasnijih strategija suočavanja sa stresom. Cilj je identificirati izvore stresa na organizacijskoj i osobnoj razini, te utvrditi rješenja.

Program potencira razumijevanje vlastite misli, kulturu upravljanja kvalitetnim vremenom i prioritetima, tehniku komunikacije i identificiranje ciljeva.

Individualni antistresni program sastoji se od :

  • Definiranje stresa kao najvećeg blokatora energije
  • Testiranje stope stresa na individualnom nivou
  • Učenje poticanja prirodnog mehanizma samoreglulacije(kako otpustiti napetost glave, mišića, vrata), emocionalog i mentalnog opterećenja
  • Uspostavljanje ravnoteže
  • Jačanje psihičke otpornosti pojedinca
  • Model „borbe ili bijega“ ↔ Model „ opuštanja i otpuštanja“
  • Osnaživanje ličnosti kroz trening znanja i vještina uspješne komunikacije
  • Stimulacija opuštanja i otpuštanja uz coaching tehnike
  • Razvijanje strategija za postizanje određenog cilja , S.M.A.R.T. ciljevi (Specific, Measurable, Achievable, Realistic, Timely)

Postanite neko ko podržava druge da vide svjetlo i ljepotu oko sebe i u sebi.